Ekosela

Sažetak izlaganja na 27. godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa

Autor: Kristijan Vojnić, dipl. ing. arh.

Putem jednostavnosti, kroz kaos kompleksnosti, ka sretnijem življenju.

Paradoks vremena digitalne budućnosti u kojem živimo jest neočekivan nesrazmjer potencijala materijalnog blagostanja i reflektiranog unutarnjeg zadovoljstva.

Sveobuhvatnost tehničko-tehnološke sfere, građene generacijama s ciljem zaštite od sila prirode, steže se oko pojedinca poput kaveza vremenskog zatvora.

Umjesto anticipirane dosade viška slobodnog vremena futurologa moderne, zatečeni smo postmodernističkim kaosom erozije smislenosti, dezorjentirani relativizacijom društvenih vrijednosti i ideala, te opravdavanjem neopravdano rastućeg jaza klasne segregacije.

Socijalna megamašina, čije skriveno tkanje rasvjetljuje L.Mumford, svestranog primata Homo Sapiensa tiska u sve užu skučenost specijalizacije visokih tornjeva ljudskog urbanog mravinjaka, kako to opisuje Y.N.Harari, te ga udaljuje od prirođenog bio-evolutivnog habitata drastično smanjujući prostor za ostvarenje istinskog zadovoljstva.

Utiskivanje civilizacijsko-kulturalnog obrasca imperativa ekspanzije tehnosfere, kako ju definira D.Orlov, u ranoj razvojnoj fazi mladog ljudskog bića, kroz sustav prisilnog školovanja, nužan je preduvjet proizvodnje dobrovoljnog sudjelovanja pojedinca u dugoročno neodrživoj i autodestruktivnoj globalnoj megamašini tj. tehnosferi – kao antipodu biosfere čije tkivo nagriza.

Začuđenost dubokom kompleksnošću svijeta oko nas, koji izmiče spoznajnoj moći pojedinačnog ljudskog uma, kako to tvrdi D.Schmachtenberger, a sluteći istinost analogije J.Taintera o kolapsu kompleksnih društava, poziva na preispitivanje smislenosti vlastitog djelovanja i traži alternativne linije održive budućnosti.

Živući primjeri eksperimentalnih eko-zajednica, takozvanih eko-sela, u različitim oblicima oslikavaju neke od mogućih alternativa ka unutarnjem oplemenjivanju i očuvanju biosfere i podržavajućeg okoliša nužnog ljudskoj opstojnosti.

U kratkom izlaganju prezentirat će se neke osnovne teoretske postavke ekosela Siebenlinden, kao što su: život u i u skladu s prirodom,  namjerno zajedništvo, jednostavnost, šumski vrtić, slobodna škola, zajednički eko-vrt, zdrava hrana, prirodno graditeljstvo, bio-pročišćači, kompostiranje, odsustvo mobitela kao stalnog distraktora, socijalne alatke za razrješavanje neizbježnih sukoba u suživotu, eksperiment „slobodne ljubavi“ kao odgovora na evidentnu serijalnu poligamnost ljudske vrste – a sve kroz osobno svjedočenje doživljaja slobode i ljepote zajedničkog rada, druženja, pjevanja i zaigranosti tijekom intenzivne jednomjesečne edukacije u navedenom ekoselu.

Dvije osnovne niti prepliću se kroz izlaganje – kao esencijalne i nerazdvojive premise uspješnosti namjernih zajednica a to su: nužnost introspekcije u vlastite dinamike želja i averzija radi razumijevanja korjenskih uzroka ljudske patnje ali i inspiracije za djelovanje i pomaganje drugima; te stvaranje i življenje namjernih zajednica kao socijalno-tvarnih struktura potpore dubokom razumijevanju, istinskoj slobodi i temeljnom zadovoljstvu.