Greta u zemlji čudesa

Kad propaganda ispire mozak

Uobičajenim kanalima do nas je došla vijest i procirkulirao video o djevojčici koja je s 15 godina počela pred švedskim parlamentom protestirati zbog klimatskih promjena. U jednom od oblika, vijest sam preveo i objavio na donjem linku kao video od nepune 2,5 minute.

S dvije sam grupe ljudi, na jednoj javnoj tribini i predavanju na kolegiju ekološke psihologije Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru, pogledao video bez komentara. Na kraju sam pitao tko podržava poruku i dobio većinu, praktički sve ruke u zraku. Pitao sam i tko se poruci protivi, a u zraku je bila uglavnom samo moja ruka. Nastavio sam serijom pažljivo odabranih pitanja koja nisu izmišljena na temelju mojih ideja i predrasuda, nego su izravno povezana s porukama videa. S auditorijem sam u strukturiranoj i angažiranoj raspravi tražio zajedničke odgovore.

Prvo je pitanje auditoriju bilo što očekuju, kakve su mogućnosti djeteta koje ispred parlamenta štrajka zbog klime, da po tom pitanju bilo što promijeni. Naročito me zanimalo kojim konkretnim mehanizmom će doći do promjena.

Zanimalo me i kako dijete, s razinom znanja i informiranosti petnaestgodišnjakinje, može postaviti suvisle zahtjeve pred političkim faktorima koji su krivi za stanje? Faktorima koji su postavili industrijske i okolišne strategije upravo suprotne zahtjevima djeteta koje izostaje iz škole, a dok su te strategije postavljali, bili su vrlo svjesni posljedica svojih odluka.

Važnim sam smatrao pitanje kako je Greta došla do Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, i drugih mjesta na kojima je govorila a kojih u ovom videu nema.

Postavio sam pitanje, naročito budućim psiholozima, što misle o pozivu na akciju pod utjecajem straha i panike, što Greta izričito traži. Može li takva akcija rezultirati ozbiljnim strateškim odlukama potrebnim da poprave stanje?

Pitao sam i da li smatraju da je BBC ovom reportažom napravio savjesni reporterski posao, ili je gurao neku agendu?

Što misliti o Gretinim izostancima iz škole, tvrdnji da izostancima nije ništa izgubljeno i da roditelji misle da bi Greta trebala ići u školu ali joj “ne mogu ništa”?

Približni sadržaj grupnih diskusija, ali i dijaloga s brojnim sugovornicima, stručnjacima i laicima, izgledao je otprilike ovako.

Na prvo pitanje, gotovo svi su se pozivali na “podizanje razine svijesti” i privlačenje (medijske) pažnje s ciljem poticanja promjena. Kako to osvještavanje konkretno djeluje nitko nije znao precizno objasniti, ali je bilo zabavno promatrati reakciju na pitanje: “Čujte, kako to konkretno djeluje, u redu, ljudi se osvijeste i onda?”. Neki su se pokušali boriti objašnjenjem da će više informiranih građana poslati poruku političarima. U redu, i što onda?

Mi smo poslali puno poruka političarima svjesni kako je provedena privatizacija. Narod je o tome osviješten i kakvi su rezultati? Netko je zbog toga kažnjen, pljačkaški se rezultati privatizacije saniraju primjerenim sredstvima, pokradeni novac je vraćen? Naravno da nije. Od osvještavanja nema rezultata. 

Živimo u demokratskom društvenom uređenju u kojem demokracija funkcionira ako se građani mogu ujediniti oko ključnih razvojnih prioriteta, pronaći ljude sposobne i iskreno zainteresirane da te prioritete provedu s političkih funkcija, i na kraju ako građani te ljude dovedu na vlast. Nikakvo osvještavanje ne pomaže, svijest o problemu još ne predstavlja razvojni prioritet, to su dvije sasvim različite stvari. Definiran i zadan, razvojni prioritet je korak do rješenja problema a svijest o problemu se pojavi sama, čim nas problem pogodi. Ljude ne treba zaglupljivati i omalovažavati podučavanjem o stvarima koje već znaju.

Oko idućeg pitanja, kako dijete na početku srednje škole može problematizirati klimatska pitanja, složili smo se lakše. Svima je jasno da dijete nema adekvatne informacije, ne razumije tko drži poluge moći, kako su nastale razvojne strategije u kojima su se jedni obogatili a drugi ostali bez pitke vode, i tako dalje. Djetetu je mjesto u školi, jer obrazovanjem dobiva najbolje šanse da se uključi u društvene tokove i povede ih u željenom smjeru.

Pitanje o odlasku u Davos, među moćnike, i držanju govora u krugovima moćnika i na drugim adresama, uglavnom je izazvalo šutnju. Greta je došla među vukove, kao crvenkapica. Pozvana je tamo zato što je usvojila način obraćanja javnosti koji ti vukovi žele. Oni se prikazuju javnosti kao partneri i lideri društva, a s nagomilanom moći si mogu priuštiti da pažljivom selekcijom medijskih lica iz kruga “običnih” ljudi, pošalju privid dijaloga s masama i privid zajedničkih napora u rješavanju problema. Naravno, to je sve varka, s njihove, ne s Gretine strane.

Gretin poziv na akciju pod utjecajem straha i panike potpuno je promašen, i posljedica indoktrinacije djeteta standardnom medijskom shemom skrivanja prevare. Da ne biste bili prevareni, potrebna je inteligencija, tj. razumijevanje namjera prevaranta. Da biste prevaru sakrili, možete izazvati emocionalnu reakciju (ali draga, zar me ne voliš?) ili paniku. Tada razum prestaje a prevara se lako provede. U ovom slučaju je dio prevare u obraćanju kroz ulične proteste, s djecom nedovoljno zrelom i obrazovanom da formuliraju ozbiljne strateške zahtjeve, i s porukama upućenim onima koji su problem izazvali bez ikakve namjere da ga riješe. Time se višeslojna prevara ne završava.

BBC, taj stari imperijalistički outlet sposoban da nas šarmira pričama o afričkim životinjama i “Letećim cirkusom Monty Pythona”, ovdje je odradio prljav posao. BBC je prikriveno i pristrano promovirao prosvjed, dajući mu važnost kakvu ne može imati odluka nekog djeteta da ispred parlamenta drži transparent. U stvari, BBC reklamira taj prosvjed pod plaštom nepristranog izvještavanja i pobuđuje oponašanje od strane druge djece.

Posebno je maligno prenošenje “vijesti” da Greta, usprkos izostancima iz škole, nije ništa izgubila. Tu su neki od mojih sugovornika burno i s pravom reagirali: “Zašto onda djecu uopće i šaljemo u školu?”. Naime, kao roditelji ispravno smatramo da slanjem djece u školu ispunjavamo jedan od roditeljskih zadataka: djecu šaljemo državnoj službi koju financiramo, službi koja našu djecu priprema za život. Ako s tom službom nismo zadovoljni, demokratski nam je zadatak da nađemo predstavnike koji će školstvo popraviti, a ne da djecu šaljemo na ulicu.

Naročito je maligna tvrdnja da bi roditelji željeli da Greta ide u školu ali “razumiju zašto to čini i ne mogu joj ništa”. Ovdje BBC reklamira pojavu od koje nas, roditelje, često hvata jeza. U posljednjoj fazi maloljetnosti, u vrijeme kada prolaze posljednje šanse da koristeći autoritet roditelja djeci prenesemo neke svoje vrijednosti i stavove, moćni aparat globalnog kapitalizma pokušava djecu prilagoditi svojim potrebama.

Roditelji znaju na što tu mislim: od kretenskih tinejdžerskih serija, preko bolesnih internetskih sadržaja i ovisnosti o telefonskom ekranu, do pornografskih sadržaja iznijetih na legalan način, kapital nam djecu želi otrgnuti i porobiti prije legalnog roka, njihovog 18. rođendana, nimalo slučajno određene dobne granice. Kapital želi da imperijalističkim medijima kao sigurnim kanalima masovnog prenošenja svojih poruka, na našu djecu tako utječe da mi tu “ne možemo ništa”.

Protiv čega se prosvjeduje?

Sve ove teze i mišljenja namjerno nisam htio iznijeti prije prosvjeda zakazanog u Hrvatskoj. Mislim da je motiv većine prosvjednika pozitivan – iskrena briga o klimatskim promjenama i briga o sretnoj budućnosti u zdravom okolišu. Neka takvi ljudi iskoriste i loše koncipiran prosvjed da bi se družili i upoznali. Prosvjed će, naravno, iskoristiti i PR plaćenici financirani od strane krupnog kapitala koji nam radi o glavi, ali suprotstavljanje njima nije zadatak djece na trgu, nego naš zadatak. Demontaža tih tipova je naš dug, koji smo trebali odraditi prije 1990. godine, a odradit ćemo ga s kašnjenjem zbog objektivnih okolnosti.

Prije svega, zadatak nam je da građanima pomognemo u prikupljanju pravih informacija. Profesionalci sa stručnim kvalitetama i dobrim namjerama građanima se obraćaju kao na donjem videu od nepune 3 minute. Što uočavate kao ključnu razliku u odnosu na Gretin stil upozoravanja na zagađenje?

Razlika je nekoliko.

Prvo, reportaža o Greti usmjerna je na osobu kao nositelja poruke, dok se u videu o štetnosti mikroskopskih čestica na organizam prenose znanstvene činjenice, ilustrirane zbog lakšeg razumijevanja.

Drugo, reportaža o Greti usmjerena je na naše emocije, želi se manipulirati našim simpatijama prema djetetu i strahom od zagađenja, dok se u drugom videu o štetnosti zagađenja apelira na naš razum, kroz razumijevanje znanstvenih činjenica i realnih, dokazanih opasnosti. To uopće ne čudi, ako je točna informacija da je Gretina majka kampanju iskoristila i za promociju svoje knjige, uz pomoć spretnog PR managera koji… ne treba taj aspekt teme širiti dalje.

Treće, reportaža o Greti ne nudi nikakva konkretna rješenja osim protestiranja po cesti, dok drugi video daje upute o osobnoj zaštiti od zagađenja, ostavljajući našoj pameti i mogućnostima strateškog razmišljanja da djelujemo i na dugoročnijoj razini: da kroz demokratski sustav utječemo na uklanjanje štetnog zagađenja iz ekosistema.

Funkcionalni demokratski sustav izaziva strah i stravu krupnom kapitalu, a najveća je šansa za pozitivne promjene na korist građana, usprkos tome što kod nas ne funkcionira i što ga građani ne koriste. U razgovoru sa studentima psihologije, koji su svi redom znali za prosvjede srednjoškolaca, pitao sam ih znaju li koji je skori, a vrlo značajan politički događaj povezan s ekološkom slikom njihove županije. Nitko nije znao, a ja sam saznao u ugodnom i pristojno najavljenom razgovoru sa službenikom Zadarske županije.

U ponedjeljak, 18. ožujka 2019. očekuje se da Skupština Zadarske županije donese odluku o pokretanju postupka izmjena i dopuna Prostornog plana Županije. Radi se o složenom procesu u više etapa koje uključuju usuglašavanje ekonomskih, ekoloških i političkih interesa, i otvoren prostor za participaciju građana i stručnjaka. Svaka etapa daje građanima mogućnost jasnog formuliranja strateških ciljeva i interesa, i jasnu i nedvosmislenu poruku županijskom rukovodstvu, što treba učiniti ako želi preživjeti izbore.

Nije to kao glasno vikanje na ulici, nakon kojega slijedi lakirana akcija Županije kojom se uspješno smiruje bijes građana i potkupljuje najglasnije udruge. Ovdje treba potegnuti i probiti se kroz pravilnike, zakone, ekonomske pokazatelje, ekološke činjenice. Ovdje se radi o mogućnosti ozbiljnog utjecaja i pobjede protiv eventualnih skrivenih i parcijalnih interesa “moćnika”. Ako do pobjede građana i ne dođe, pa moćnik progura svoje interese, može se stvoriti takav politički pritisak koji će uskoro dovesti do ostvarenja ciljeva građana. Uspjesi slične vrste dogodili su se i kod izlaska građana na potpisivanje zahtjeva za referendum o privatizaciji autocesta. Vlast se taj referendum toliko bojala raspisati, iako su potpisi bili skupljeni, da je stvar zataškala ne žaleći sredstava i metoda. Ipak, autoceste nisu privatizirane.

Demokracija, međutim, nema svoj sretan završetak. Demokracija je proces i trajni zadatak građana, zadatak koji su oni u stanju uz dovoljno angažmana uspješno provoditi. U drugom razgovoru, dužem druženju s direktorom jednog komunalnog poduzeća, saznao sam mnogo vrijednih podataka o stanju u malom provincijskom gradiću. Ti su podaci dostupni i građanima i novinarima ali ih nitko ne traži. Umjesto razmišljanja i podržavanja lokalne političke strukture, strukturu se na destruktivan način pritišće sa svih strana.

Tempo promjena diktiraju EU fondovi koji su često obilježeni dugim čekanjima i teškom patnjom rješavanja nepotrebnih birokratskih zadataka. S druge strane, pritisak dolazi od središnje vlasti koja uvijek nalazi način da ne izda dozvole, rješenja i certifikate, nego sve obavlja na privremen način koji lokalne strukture vlasti gura u ilegalu. S treće strane, komplicirano zakonodavstvo sprečava donošenje odluka. Kakvu god odluku planirao neki gradonačelnik, možda s najboljim namjerama, vjerojatno je da će prekršiti neki od zakona.

Izlaz iz pritisaka sa svih strana nalazi se u stvaranju stabilne baze građana povezanih oko nekih ključnih prioriteta i spoznaja, i sposobnih da upravljaju političkim procesom. Jedna je od ključnih grupa spoznaja tko istinski želi naškoditi zajednici. Tko predstavlja inozemne kanale zadužene za privatizacije fiktivnim kapitalom? Tko uvijek diže medijsku halabuku kojom svađa katolike i ateiste, partizane i ustaše? Odakle dolaze uznemirujuće vijesti i kampanje, pakirane u sendviču cinizma prema nama koji nismo odselili, i “vijesti” o seksualnim eskapadama “selebritija”? Vijesti od takvih ljudi, medija, grupa i institucija treba uvijek odbacivati, jer kad su i točne, služe tome da se uz njih podmetne neka prevara.

Drugu je ključnu grupu spoznaja teže prikupiti. Radi se o ljudima od integriteta i struke, ljudima koji će zbog koristi zajednice dati točne informacije i pomoći u razvoju društva. U te se spoznaje, naravno, uplelo mnogo predrasuda. Zabavna je epizoda mog dijaloga s prijateljem, stalnim širiteljem EU koncepata i novosti, oko mog pitanja kako staklenički plinovi uzrokuju globalno zatopljenje, ako se albedo Zemlje ne mijenja? Da bi došlo do efekta staklenika, mora se promijeniti albedo Zemlje. Uz pitanje sam priložio tekst i grafiku iz moje prezentacije (slika dolje):

Prijatelj je ljuto odgovorio da neće objašnjavati da Zemlja nije ravna ploča, ni da moji podaci nisu točni. Mislio je, očito, da sam ih prenio s nekog website-a tzv. teoretičara zavjera. Ironično, moj slide je skinut s website-a američke svemirske agencije NASA, a temeljen je na podacima satelita koji mjeri albedo Zemlje. Prijatelj je stručnjak u području energetike i aktivni zagovornik obnovljivih izvora energije kao oblika borbe protiv globalnog zatopljenja, što u potpunosti podržavam. Time se bavi godinama, ali izgleda da se nije potrudio temeljitije upoznati mehanizam promjena protiv kojih se bori, ni raspitati kod stručnjaka koji o tome znaju više, a koje i osobno poznaje. Srećom, jednog od takvih stručnjaka uskoro ću upoznati i ja. Zamoliti ću ga da pomogne u informiranju javnosti, na stručan i strukturiran način razumljiv svima.

Na razne načine, institucionalno i neformalno, moramo stvarati timove i osigurati znanja potrebna da se društvo okupi oko realnih i ostvarivih razvojnih ciljeva. Nećemo galamiti po cesti niti igrati na emocije prema maloljetnicama. Osobni i profesionalni integritet nikada nećemo podčiniti financijskom interesu ili vlastitoj zaluđenosti. Slušat ćemo svakoga a misliti svojom glavom. Ni jedan autoritet neće nas toliko impresionirati da postanemo nekritični obožavatelji i sljedbenici. U tom smjeru voditi ćemo i građane.

Krupni ekološki problemi nastali su krivicom krupnog kapitala. Krupni kapital je odredio razvojne pravce društva i primjenu “prljavih” tehnologija. U Americi se pedesetih godina sustavno i namjerno zanemarivalo ekonomičan javni transport i gradio životni stil povezan sa “slobodom” korištenja osobnog automobila, jer je autoindustrija bila vrlo jaka, i jer je vlasti odgovaralo da kanalizira visoke prihode građana u vrijeme uzleta američke privrede. Da građani nisu mnogo trošili, mogli su akumulirati investicijski kapital i postati u investiranju, naročito ako se udruže, konkurencija krupnim kapitalistima.

Korištene tehnologije u današnjoj ekonomiji i društvenom životu predstavljaju rezultate istraživanja i patenata nastalih uglavnom vojnim ugovorima, ili izravnim istraživanjima državnih institucija. Sve su to platili građani, i sada je vrijeme da zatraže da im se vrati. Djevojke su u pravu što se tiče stvarnih opasnosti za njihov budući život, samo što nisu u pravu po pitanju odabrane metode. Djeca trebaju brinuti o okolišu i učiti da se uključe u demokratske procese, ali za to trebaju steći i neka znanja. Simbolično sudjelovanje omladine u aktivnostima odraslih je poželjno, ali mora biti i ozbiljno, s pravim sadržajem. Neozbiljan angažman, buka i vikanje zapravo su uvreda inteligencije te angažirane omladine. Pokušajte djevojke koje protestiraju pitati kako, konkretno, svojim štrajkom misle ostvariti rezultat, sprečavanje klimatskih promjena, i pokušajte procijeniti koliko je to moguće.

Tvrtko Maras

pročelnik Sekcije za ekološku psihologiju Hrvatskog psihološkog društva