Klimatski aktivizam kao društvena destrukcija

Što se smije a što ne smije tvrditi u ime struke?

Osobni prijatelj i kolega s godine, Ivan Salečić, vrlo čitanom senzacionalističkom portalu dao je intervju u kojem je predstavljen kao psiholog i kolumnist. Opis je svakako skroman, jer Ivan ima dugogodišnje iskustvo u uredničkom i novinarskom radu na odgovornim pozicijama. Uzevši u obzir i osobno dugogodišnje prijateljstvo, ovaj osvrt ne pišem laka srca, nego potaknut posebno problematičnim elementima intervjua na koje, smatram, struka mora reagirati. Pišem osvrt i zato što je struka u prošlosti reagirala prilično suzdržano, ponekad i pazeći da govori u općenitim terminima, koji se ne mogu povezati ni s pojedinim medijskim sadržajem ni s pojedinom osobom. Odgovornost struke, međutim, zahtijeva preciznost i jasno isticanje vrste i izvora pogrešaka.

Osnovni je problem članka da se cjelokupni klimatski aktivizam definira kroz dvije pozicije: poziciju slaganja s kampanjom Grete Thunberg i Jelene Veljače, i suprotstavljenu poziciju koja te dvije osobe, u najmanju ruku, ne voli, ili ne podnosi pa čak i mrzi. Time se iz žarišta interesa izmiču stvarni podaci, znanstvenici, demokratska politička rješenja društvenog problema nastalog zagađenjem i ekologija u cjelini. Sve se pretvara u raspravu između dvije nekompetente javne osobe i nekih “konzervativaca”, u Hrvatskoj često iz redova klerošovinističkih krugova. Takva nam javna rasprava ne treba.

Početak razgovora navodi mišljenje o konzervativcima kao ljudima koji vole ustaljen poredak stvari, u što spada i, kako Ivan kaže, “predgalilejevska ideja o čovjeku u središtu svemira, napravljenom na Božju sliku i priliku…”, pa dodaje da po tome čovjek valjda smatra da nikome ne podnosi račune.

S pozicije ateista i s pozicije vjernika prvo se postavlja pitanje kome bi čovjek trebao za svoje djelovanje na Zemlji ispostaviti račun? Tko taj račun može primiti i razumjeti? Istina je da zbog etičkih kriterija, ali i vlastitog opstanka, čovjek ne bi smio uništiti druga živa bića i njihov životni okoliš. No u vrijeme prije čovjeka takva su uništavanja bila masovna i redovna, i tko je tu kome podnosio račun? Kome se osim sebi samima možemo pohvaliti zbog uspjeha u očuvanju okoline ili ispričati zbog svojih grešaka? Isključivo mi sami ćemo razumjeti takve koncepte. Ivan je ovdje, dakle, paralelno uveo neku protureligijsku ali i novu pogansku koncepciju po kojoj nismo najvažniji, ne navodeći tko jest.

Temu odmah prebacuje na klimatske promjene “o kojima priča i Greta Thunberg, ali i svi relevantni svjetski izvori”. Zbog vrlo jasnog propagandističkog razloga, nama mediji uvijek uz relevantne svjetske izvore o klimatskim promjenama moraju plasirati i lice i izjavu Grete Thunberg. Tako se medijskim pritiskom stvara nasilje i polarizacija: nije dovoljno da priznajete klimatske promjene i da želite nešto učiniti da se stave pod kontrolu, vi morate pristati i na bijesno lice djevojke koju možda i ne želite slušati, ili se ne želite složiti s dijelom njenih katastrofičnih poruka. Ako ne prihvatite djevojku – ikonu, morate prihvatiti da ste u drugom taboru, s konzervativcima, jer ćete samo tako imati nekog javno vidljivog, medijima pažljivo iscrtanog sugovornika. Naši su mediji vrlo vješti u alijeniranju pojedinca i guranju osamljenih ljudi u posvađane društvene skupine.

U nastavku se Ivan bavi neprihvatljivo jednostavnim i nekritičnim psihologiziranjem. Izdvajajući ljude koji ne prihvaćaju Gretu Thunberg i njena “učenja”, kao da su to neki relevantni izvori, pripisuje im “pristranost normalnosti”, psihološki mehanizam koji, pojednostavljeno rečeno, govori da ako već godinama kroz prozor vidite lijepo vrijeme, niste skloni povjerovati da će drugi tjedan doći oluja. No to ne mora imati veze s percepcijom klimatskih promjena. Svatko normalan će se zbog objektivnog znanstvenog predviđanja opasnosti zabrinuti, bio konzervativan ili ne. Ako netko zanemaruje najave klimatskih promjena, prije će to učiniti zbog bijesnog lica djevojke koja proriče crnu budućnost, bez ikakvih kompetencija se dere na one koji su ju pozvali da odradi predstavu, i zbog neozbiljnosti cijele te mješavine religiozno – agresivnog proricanja katastrofične budućnosti. Odmah nakon toga, opet pod firmom klimatskih promjena, Ivan psihologizira o razlozima odbijanja “konzervativaca” Grete Thunberg kao nositelja poruke, zanemarujući da nam Greta Thunberg za poruku uopće ne treba, i da je sama njena kampanja problem neovisan o percepciji od strane konzervativaca.

U nastavku ispraznih psihologiziranja, konzervativci su napadnuti jer su, navodno, ugroženi slabljenjem patrijarhata. Pratite li liniju? Prvo, nije vam se svidjelo što dijete bez kompetencija mediji lijepe uz ozbiljne poruke o znanstvenim nalazima. Nakon toga vam je pripisano da ste konzervativac, preglup ili psihološki “amputiran” od razumijevanja crne budućnosti koju proriče vama neprihvatljivi prenositelj poruke, Greta Thunberg. Na kraju ste kao konzervativac optuženi da se osjećate ugroženi slabljenjem patrijarhata – sve to zato što vam se ne sviđa javni nastup neke agresivne i nekompetentne maloljetne propovjednice.

Ali kako ste napadnuti? Napadnuti ste brojnim interpretacijama koje s vama nemaju veze, i kroz naznaku vaše pozitivne suprotnosti, lika i djela izvjesne Jelene Veljače, glumice i lica iz trač rubrika koja je karijeru pokrenula na tragično lošem glumačkom tekstu, u glupoj i destruktivnoj seriji – sapunici, pravoj sagi o ničemu.

Nakon podužih ulomaka o patrijarhatu, za koje nije jasno zašto su ovdje, Ivan se vraća na “aktivistice” koje uopće ne treba smatrati aktivisticama. Ovdje Ivan uspostavlja dijalog s najlošijima u taboru u koji vas je malo prije ugurao ako vam Greta Thunberg i Jelena Veljača nisu baš uzor “aktivistica”. Naime, Ivan “konzervativnom” taboru u koji ste ugurani spočitava da ismijava gestikulaciju i greške u govoru, iako vi to možda i ne činite. Ali vam se to pripisuje i, pod tim lažnim optužbama, u društvu u kojem se nalaze poklonici Grete Thunberg i Jelene Veljače, vi ćete i najmanjim protivljenjem oko bilo čega biti “krivi” za tisuću stvari. Bit ćete odmah konzervativni gad, koji gubi moć i ruga se sitnim greškama, mrzi žene i preglup je da prizna neizbježnu klimatsku katastrofu, samo zato što ju još ne vidi.

Šaljivo je da u mnogim neprimjerenim kritikama i etiketiranjima Ivan spominje i Carla Sagana, kao primjernog popularizatora znanosti, ali tek nakon što ustvrdi da “znanost o medijima kaže da je bolje da je poruka jednostavna”. Ne postoji znanost o medijima koja kaže da je bolje da je poruka jednostavna. Zašto je to bolje, za kakav sadržaj? Kojoj publici i u kom kontekstu?

Postoji antiznanost o medijima koja koristi znanstvene činjenice da bi proizvela pristanak kod auditorija, s ciljevima koji nisu općedruštveni, nego nečiji usko definirani ciljevi, ciljevi neke grupe ili pojedinca ostvareni na štetu zajednice. Carl Sagan, doista veliki popularizator znanosti, ustvrdio je u uvodnom dijelu svoje knjige “Cosmos” da je knjigu i seriju pisao s pretpostavkom da su ljudi pametniji nego što se obično misli. Ivan to polazište napušta.

Ivan i nastavlja u tom stilu, tvrdeći, citiram, da je “već duže poznato da su ljudi u nekim važnim pitanjima generalno skloniji svrstavati se uz ideologije nego upravljati se znanošću i činjenicama”. Potkraj članka, Ivan eksplicitno navodi: “Osobno o ljudima ne volim govoriti u generalnim terminima, ali mislim da se čak i generalno može reći kako mi ljudi nismo naročito racionalna bića, u većoj nas mjeri pokreću emocije nego razum”.

Uz takve tvrdnje o ljudima, Ivan se ponaša na način na koji se psiholog ne bi smio ponašati. Struka ne razmatra stvari tako trivijalno, razmatrajući “što nas pokreće u većoj mjeri”, nego traži kontekst, uvjete u kojima ponašanje određuju emocije, i uvjete u kojima nastupa razum. Prvi kontekst je evolucija – s obzirom da smo opstali do današnjeg dana, sigurno je da ljudska priroda ima uspostavljenu određenu ravnotežu između emocionalnog i intelektualnog funkcioniranja, potrebnog da se prežive izazovi okoline. Kad se usredotočimo na društveno ponašanje, jasno je da emocije nastupaju u trenutku neposredno ugrožene egzistencije, kada se javlja strah i postupa s manje motivacije bazirane na racionalnoj prosudbi situacije – naravno, ne kod svakog straha ni kod svake osobe.

Također, ono što je Ivan (namjerno?) propustio je činjenica da već tisućljećima vladajuće klase koriste svoju moć da bi izazivale egzistencijalne prijetnje za širu populaciju, u tim prijetnjama stvarale socijalne pritiske prema poželjnom ponašanju, i aktivno sprečavale ljude da u mirnim i stabilnim uvjetima svoj razum, ne samo emocije, koriste za donošenje dugoročnije korisnih odluka, i odluka u kojima će se istaknuti altruizam i jedinstvo zajednice na ostvarivanju zajedničkih ciljeva, ne samo ciljeva vladajućih klasa. Svojim stavom i izravnim falsificiranjem spoznaja društvenih znanosti na način da dio spoznaja izbacuje iz svog izlaganja, Ivan se namjerno ili ne, stavio u službu interesa vladajućih klasa, baš tih klasa koje k sebi vode Gretu Thunberg da im priča ono što i sami znaju. Istih vladajućih klasa koje kroz svoje medije pumpaju emocionalni i katastrofični prikaz budućnosti Grete Thunberg, s isključivim ciljem da nam prodaju neku svoju ideju ili konkretan pristanak na odustajanje od našeg dijela prirodnih resursa.

Pri tome se ne podrazumijeva odustajanje od resursa poput nafte ili plina, nego na odustajanje od navika i standarda kakve smo već ostvarili, ali njima i konkurirali vladajućoj klasi. Situacija je slična kao u srednjem vijeku: šume su prostrane, bogate divljači ali seljak koji se usudi uhvatiti srnu od strane vlastelina biva obješen. Danas je situacija nešto drugačija: poljoprivredna je proizvodnja izuzetno efikasna, produkcija ostalih potrepština još i jeftinija, ali ipak velik dio populacije svakog mjeseca mora preživljavati stres oko osiguravanja osnovnih životnih namirnica. Takva je situacija idealna za proizvodnju pristanka i napada na ostatke srednje klase teorijama katastrofičnog razvoja klimatskih uvjeta za koje, usput budi rečeno, i nema ozbiljnih znanstvenih dokaza. Klimatske su promjene, naravno, dokazane, dokazan je i ljudski utjecaj na njih, ali katastrofično propovjedništvo nema znanstvenu osnovu.

Posebno zabavan je štiklec Ivanovog intervjua ničim izazvana “analiza” ideoloških razlika republikanaca i demokrata u Americi, gdje se vide namjerna ili slučajna, ali toliko puta prežvakana nastojanja amerikanizacije našeg političkog diskursa. Pod svaku se cijenu i svakom izravnom ili neizravnom metodom, jalova i destruktivna politička agenda dvaju istih a naoko suprotstavljenih stranaka, zajedno s birokratizacijom i privatizacijom američkog političkog procesa, pokušava nametnuti kao standard i za nas. Što to manje uspijeva, to se više “stručnjaka” nalazi pozvanima da nas amerikaniziraju. Šarlatanstvo i politička pristranost te vrste nisu problem dok se ne agitira pod pokušajima stručnog verificiranja. Pa eto, potrebno je da netko iz struke kaže da Ivanova struka psihologija, kao znanost, s time nema veze. Radi se o političkom imperijalizmu i “prilagodbi” političkog diskursa vazalskih zemalja.

U kratkoj rekapitulaciji Ivanovog intervjua, još jednom ću navesti osnovne i kritično važne probleme njegovog obraćanja javnosti.

  1. Klimatske se promjene komentiraju u kontekstu obične svađe dvaju tabora, od kojih jedan predstavljaju nekompetentna Greta Thunberg i varijete – glumica Jelena Veljača, a drugi iracionalni “patrijarhalni” tipovi spremni da mrze takve osobe.
  2. Od populacije se pod firmom znanosti, otvoreno i krajnje antiznanstveno, traži pristanak da “poticanjem”, “motivacijskim radom” nekompetentnih osoba poput Jelene Veljače i Grete Thunberg, donese odluke o odricanjima danas, ne bi li nam svima bilo bolje sutra.
  3. Argumenti se podebljavaju nebitnim i nepovezanim aktivističkim predrasudama i etiketama o patrijarhatu kao izvoru današnjih društvenih problema.
  4. U politička objašnjenja ubacuje se politički proces imperija u fazi propadanja, s posve nefunkcionalnom demokracijom i nevjerojatnim socijalnim podjelama potpuno nepravednih uzroka, umjesto da se ekološki problem pravilno obrazloži kao posljedica neracionalnog iscrpljivanja prirode da bi se stvorile klasne podjele i koncentrirala moć u uskim krugovima pojedinaca, dobrim dijelom selekcioniranih po načelu prisutnosti patoloških osobina ličnosti.
  5. Možda najvažnije od svega, ljudima se odriče pravo da odlučuju u ime Zemlje, iako odgovornost za odluke, ni svijest o posljedicama odluka, nije u stanju prihvatiti nitko osim čovjeka. Još gore, čovjeku se to pravo odriče uz svirepu tvrdnju da ga nije u stanju podnijeti, jer odlučuje iracionalno, pa se implicitno na isti način na koji to ponekad rade i religije, traži samo neka imaginarna pokornost i predaja tuđim aktivističkim idejama.

Ne očekujući skore promjene u medijima, ono što možemo očekivati je da se kritika pogrešnog i društveno štetnog javnog djelovanja, pod firmom psihologije kao struke i kao znanosti, pojavi i sa strane struke, a ne da takva kritika bude rezervirana samo za jedan od izmišljenih tabora, građen na ekstremno desnim stavovima i istim klasnim interesima na kojima se nalaze i tabor Jelene Veljače i Grete Thunberg.

Tvrtko Maras

pročelnik Sekcije za ekološku psihologiju Hrvatskog psihološkog društva.

Link na članak Ivana Salečića:

https://www.index.hr/vijesti/clanak/jelenu-veljacu-i-gretu-thunberg-ne-mogu-smisliti-isti-ljudi-to-nije-slucajno/2126077.aspx