“Održivi pritisak” sučeljen s faktima

Prva hrvatska vjetroelektrana na otoku Pagu posluje nerentabilno i izgleda zapušteno. Brojne druge se podižu s istim uvjeravanjima kakva su na sva zvona širena medijima u vrijeme kad je podizana prva, paška. Bilo bi zanimljivo saznati zašto se nove elektrane ponekad prevoze pod okriljem noći, iako im putevi vode po slabo prometnim cestama raseljenih ličkih područja.

Kad se radi o obnovljivoj energiji, u Hrvatskoj na žalost postoji uhodani obrazac javnog komuniciranja. Obnovljiva se energija promovira pod pritiskom galame nestručnih ljudi poput Jelene Veljače ili Grete Thunberg. Ako ste normalan čovjek pa ne želite nekontrolirane i nepotrebne emisije stakleničkih plinova u atmosferu, galama šarlatana vam nalaže da se složite sa svime što vam se u vezi obnovljive energije kaže, i da začepite jer slijedi “jedino moguće”. Jedino moguće su, naravno, strani uzori i strani investitori koji će nam kroz koncesije prodavati naše vlastite prirodne resurse. Propitivanje tog obrasca nije dozvoljeno.

U jednoj seansi s njemačkim političarem u tzv. “Europskom domu” prisustvovao sam agresivnom modelu prodaje obnovljivosti. Političar je započeo s navodnom ruskom geopolitičkom prijetnjom, kao na političkom času u JNA. Nastavio je s potrebom da se otrgnemo od ovisnosti o ruskom plinu i drsko prešao na prodaju njemačkih vjetroelektrana, jasno, ne navodeći direktno da se radi baš o prodaji, ali znate, ova je ponuda tako povoljna… Da bi sve bilo u kompletu, predložio je i da se mali dio dobiti ostavi lokalnoj zajednici, kao neka vrsta mita za sjedanje na lokalne resurse pod uvjetima o kojima nema pregovora. Za to vrijeme je njegova matična država s Rusima dogovorila i izgradila veliki plinovod, a nama će naplaćivati distribuciju plina preko svog teritorija.




Od stručnjaka saznajem da domaći vjetroenergetski pogoni uopće ne smanjuju potrebu za termoelektranama, nego baš obratno, da termoelektrane moraju biti u pogonu da kompenziraju nagle promjene u proizvodnji vjetroelektrana. Kad sam to spomenuo jednom od stručnjaka izvan faha, bijesno me prozvao “naftnim lobistom” ali nije pružio ni jedan kontraargument. Tisuće hektara srušenih šuma zbog podizanja vjetrenjača, betonaža postoja na dojučerašnjim šumskim staništima i vrlo kompliciran, nimalo čist način reciklaže vjetroeletrana, ili još gorih solarnih panela u Njemačkoj, najstrože su zabranjene teme.

Ipak, tabu u diskusijama koji uzajamno podržavaju i političari i “zeleni aktivisti” je tabu mogućnosti da si obnovljive energetske pogone gradimo vlastitim investicijama i vlastitom tehnologijom. Ovom prilikom nećemo ulaziti u vođenje monetarne politike Republike Hrvatske, samo ćemo se zapitati misli li itko da naši inženjeri ne mogu izračunati optimalni aeroprofil krila vjetrenjače, da ne mogu konstruirati elisu u potoku, ili sastaviti generator sa statorom i rotorom? Jasno, naši to inženjeri itekako mogu, a još više, oni to ovog časa i rade, i to ovdje, u Hrvatskoj. Samo što je njihov posao “brendiran” imenima stranih firmi, na način da vrhnje odlazi izvan naše domovine, i da nam stranci prodaju naše vlastite prirodne resurse.

Cirkus ne staje s izvorima energije nego nastavlja i s tzv. ekološkim vozilima. Vozač iz Austrije tako mjesecima pokušava zbrinuti, ili točnije rečeno baciti u smeće, automobil Tesla s kojim je imao prometnu nesreću. Pri brzini od samo 60 km/h se zaletio u drvo. Automobil je odmah planuo a vozač je imao sreću što mu je pomogao slučajni i hrabri prolaznik. U sljedećim sekundama je automobil izgorio kao šibica, nakon čega se morao tri dana hladiti u specijalnom kontejneru.

Uništenog automobila se vlasnik ne može riješiti jer u Austriji ne postoji firma koja smije reciklirati takve baterije. Tesla Motors je u Austriji doduše sklopio ugovor o reciklaži s jednom austrijskom kompanijom, ali ta kompanija nije dobila potrebne dozvole od strane vlasti. Zbog toga je propao pokušaj da se auto zbrine, nakon što su različite državne agencije jedna drugoj “prebacivale lopticu” odgovornosti za zbrinjavanje.

Veliki problem s litijskim baterijama, konstruiranim krajem 20. stoljeća, je da se oštećene, pregrijane ili prepunjene baterije mogu zapaliti i da ih je praktički nemoguće ugasiti jer za gorenje ne trebaju kisik. Litij koji se koristi u baterijama aktivno reagira s vodom iz koje preuzima kisik i otpušta zapaljivi i eksplozivni vodik, što može biti dodatni razlog eksplozije. Dok se čeka reciklaža, oštećene se litijske baterije mogu zapaliti same od sebe.

Obnovljivi energetski izvori, smanjenje nepotrebne potrošnje energije i rigorozno očuvanje prirode pitanja su našeg opstanka. Potreba smanjenja ili čak ukidanja korištenja fosilnih goriva uopće nije upitna. No kad razgovaramo o tome moramo biti svjesni izvora problema. Mi nismo planirali razvoj civilizacije na neodrživim izvorima energije. Mi nismo uspostavljali vrijednosni sustav u kojem posjedovanje automobila znači osobnu slobodu kretanja. Nismo odredili ni proveli strategije uništavanja javnog putničkog prijevoza za račun osobnih automobila. Nismo dizajnirali automobile na način da se nakon par godina ne isplate popravljati. Nismo razvijali konzumerističke obrasce ponašanja kakve razvijaju megakorporacije sa svojim medijskim kartelima.

Sve su to učinili krupni kapitalisti, u današnje vrijeme uglavnom financijski špekulanti koji sada od nas traže velike žrtve i kupovinu njihovih novih ideja, često potpuno neodrživih za naš opstanak. Dok to financijski špekulanti zahtijevaju od nas, istovremeno zasipavaju novcem bez pokrića razne komične tipove poput Elona Muska. Muskove proizvode usprkos gubicima i usprkos nebrizi o životnom vijeku proizvoda poput “Tesle”, nama po istom obrascu od pred 200 godina, prodaju kao razvoj civilizacije.

Kad se konačno masovno dohvatimo brige o okolišu i zajedničkoj sudbini, 200 godina stare probleme nećemo moći riješiti starom poslušnošću i odsustvom interesa za zajednička pitanja. U odabiru svojih svakodnevnih navika, a još više, u odabiru svojih demokratskih predstavnika, morat ćemo biti mnogo pažljiviji.