Mišljenje stručnjaka: arhitekt Aleksandar Greb

Inženjer Greb, rođen 1958. godine, diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Iz karijere izdvaja da je kao nadzorni inženjer radio na obnovi stotinjak kuća uništenih u ratu, u okolici Gline. Vodio je energetsku obnovu desetak obiteljskih kuća u Konavlima i projektirao nekoliko desetaka zgrada raznih namjena, uključujući tipski dječji vrtić (“Drvo je prvo”). Inženjer Greb ljubazno nam je poslao svoj pogled stručnjaka na perspektive energetske učinkovitosti građevina, i osobno mišljenje angažiranog građanina o klimatskim promjenama. Smatramo da će se zbog iskrenosti i širine pogleda inženjera Greba, mnogi čitatelji “pronaći” u ovom članku.

_____________________

Immanuel Kant nikad nije putovao izvan rodnog Königsberga , očigledno je tu imao sve što mu treba. Rekao je: “Dvije su stvari koje um ispunjavaju sve većim čuđenjem i strahopoštovanjem… zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.”

Zvjezdano nebo iznad nas

To nebo je prazno, mračno i hladno. Sve što imamo u rukama za obranu od njega je krhki štit atmosfere; noću zadržava dio topline, da ju ne proguta mrak, danju odbija dio plamena kojim nas kupa Naša zvijezda, da nas ne spali, taman toliko koliko nam treba i jednog i drugog. Ravnoteža energije koju Zemlja prima od Sunca i vraća nebu presudna je za postojanje života na njoj, delikatna je i odnedavna pouzdano mjerimo – da ju rušimo. Svi scenariji budućnosti na Planetu poremećene energetske bilance su katastrofični, više ili manje. I ako je do nedavna bilo dvojbi što je uzrok klimatskih promjena, sad ih više nema: čovjekov utjecaj zagrijava atmosferu i oceane. Od plinova koji priječe povratak topline u svemir (zato  atmosfera postaje sve toplija, kao zrak u neventiliranom stakleniku) najveći efekt proizvodi ugljični dioksid, oko 65%. Mjerenja (sondiranje antarktičkog leda) pokazuju da je emisija tog plina u atmosferi porasla s nule 1850 godine (CO2 oslobođen disanjem, požarima, vulkanskim erupcijama i na ostale prirodne načine apsorbirali su oceani i biljke kroz prirodni ciklus ugljika) na trideset milijardi tona 2000. godine. Istodobno mjerimo porast temperature oceana i atmosfere, otapanje leda, povećanu učestalost suša i razornih oluja… 2005. na snagu je stupio Protokol iz Kyota, a 2015 Pariški sporazum, međunarodni sporazumi kojima se potpisnice obvezuju smanjiti emisiju CO2. USA nije potpisala. USA je najveći zagađivač: kure ugljen i naftu nemilo, a pod mudrim Trumpovim vodstvom još će i više (predizborno obećanje).


Moralni zakon u meni

Kaže mi da moram djelovati u dva smjera: utjecati na vlast Republike Hrvatske (još bolje bi bilo USA i Kine, najvećih proizvođača CO2) da zakonima i, naročito provedbom zdrave energetske prakse smanji emisiju ugljičnog dioksida. Političku scenu u Republici Hrvatskoj i Gradu Zagrebu neću detaljno crtati: tu niču željezne zavjese i betonske fontane , jednom davno i kratko bio je ORAH , i to je sve. Iz očišta zaštite okoliša nismo Europa, mada smo formalno dio nje. Kao da ne postoji Ministarstvo energetike a zelene akcije se zanimaju za druge aspekte zaštite okoliša, što je pohvalno, ali nedovoljno. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost je proveo nekoliko obimom skromnih akcija i onda se posvetio omiljenim našim aktivnostima: međustranačkim i međuljudskim sukobima. A tamo daleko u Europskim fondovima kao Sljeme visoka hrpa eura čeka da nam ju poklone za energetsku obnovu. Trebalo bi smisliti plan, pa ga još obrazložiti, hrpa podataka, proračuni, tko će to… 

Tweet dr. Ivana Güttlera, znanstvenika s Državnog hidrometeorološkog zavoda.

Drugi smjer je osobno ponašanje, (“ne želim živjeti u skladu sa svijetom, želim živjeti u skladu sa samim sobom”). Jer suma konačnog broja beskonačno malih količina je konačna veličina. Na temelju iskustva energetskog certifikatora ilustrirati ću mogućnost osobnog djelovanja. U Zagrebu ,u prizemnom stanu katnice iz osamdesetih, samo za grijanje, ako stan ima 100 kvadrata, godišnje proizvedem 5 tona ugljičnog dioksida, samo za grijanje. Emisiju je tehnički moguće dovesti na nulu, ali cijena takvog zahvata je neracionalno visoka pa taj zahvat ovdje neću elaborirati, zadovoljit ću se navođenjem činjenice da obnovom fasade (rok otplate investicije kroz smanjenje troškova grijanja je pet godina) smanjujem emisiju ugljičnog dioksida za tri tone. Druga brzo isplativa mjera je ugradnja solarnih kolektora za pripremu tople vode. Ostale mjere za daljnja smanjenja imaju manji efekt i duge periode povrata investiranih sredstava. Za one koji žive u višestambenim zgradama donosim loše vijesti: individualno se, a da bi to bilo racionalno, može učiniti malo ili ništa. Jedino tehnički korektno rješenje je izolirati cijelu zgradu izvana što je velika investicija: Republika ili Grad bi tu trebali uskočiti s pametnim programima… Utješno je da stanovi troše znatno manje energije u odnosu na obiteljske kuće.

Utjeha i nada… Umjesto zaključka preporučit ću za čitanje „Njemačku ljubavnu priču“ Rolfa Hochhutha iz koje je citat: “…svježeg zraka, svježeg zraka i nade da će se ovdje ipak nešto zbiti što bi barem dalo naslutiti da ljudi i stoka nisu isto…“ Nije se, naravno, desilo ništa.